Singapurska samouprava bila je složeni historijski proces koji se od 1819. do 1965. godine odvijao u nekoliko faza, a rezultirao je uspostavom potpunog suvereniteta Singapura u kolovozu 1965. godine. Iako historija državnosti na tom području seže još u XIV. vijek, "moderni" je Singapur utemeljen 1819. godine kada je Stamford Raffles na otoku uspostavio britansko naselje; bila je to preteča britanske kolonijalne uprave, koja će formalno biti uspostavljena 1824. godine. Od 1826., Singapur je bio dio veće kolonije Tjesnačkih naselja.
Od 1819. do 1859. godine, Singapur je bio pod direktnom kolonijalnom upravom i imao je vrlo malo samoupravnih ovlasti. Od 1942. do 1945. bio je pod japanskom okupacijom, a nakon Drugog svjetskog rata, Britanija je vratila kontrolu nad otokom, ali je pritom započela planove za davanje ograničene samouprave cjelokupnom području Malaje. Prvi izbori, mada s vrlo ograničenim značajem, održani su 1948. godine, nakon što je Singapur ranije stekao status samostalne krunske kolonije.
Nakon daljnjih rekonstrukcija kolonijalne uprave, Singapur je 1959. godine dobio gotovo punu samoupravu; Kruna je zadržala kontrolu tek nad vanjskih poslovima i najvažnijim unutrašnjim pitanjima, poput sigurnosti.[1] Međutim, bila je to posljednja faza u procesu ostvarivanja potpune nezavisnosti od Krune, a što se dogodilo 16. rujna 1963. godine, kada je Singapur vlastitom odlukom stupio u Maleziju kao savezna država, čime su raskinute sve veze s Ujedinjenim Kraljevstvom.
Međutim, ubrzo nakon pridruživanja federaciji, došlo je do raskola između malezijske stranke UMNO-a i singapurske Stranke narodne akcije, što je rezultiralo velikim rasnim nemirima. Svjesni da nema alternative, zastupnici u Parlamentu Malezije jednoglasnom su odlukom (126:0) izglasali izbacivanje Singapura iz Malezije.[2] Singapur je tako 9. kolovoza 1965. godine postao nevazisna i potpuno suverena republika, čime je dokončan proces stjecanja potpune samouprave.